VIJESTI

Od dijagnoze karcinoma dojke do izlječenja: Priča Alme Murtić

Danas dijelimo sa vama priču koja simbolizira snagu, hrabrost i borbu, priču Alme Murtić, jedne od osnivačica Udruženja “Nismo same” Visoko. Ova inspirativna žena je prošla kroz tešku borbu sa karcinomom dojke, ali i pored svih prepreka, izronila je jača i mudrija. Ovo nije samo priča o dijagnozi i terapiji; ovo je priča o ljubavi, porodici i podršci.

Zašto dijelimo ovu priču? Jer znamo da postoji neko ko se osjeća izgubljeno i prestrašeno. Ova priča je podsjetnik da nismo sami, čak i kada se osjećamo najranjivijima. Zato vas pozivamo da pročitate Alminu priču i pridružite nam se u podizanju svijesti o važnosti ranog otkrivanja raka dojke i snazi podrške koju pružaju najbliži.

Kako je sve počelo

Moje ime je Alma Murtić, imam 42 god. Udata sam i majka dvoje djece.

Moja priča je malo duža jer zapravo počinje još davne 1996 godine. Tada sam prvi put slučajno napipala kvržicu u desnoj dojci. Ubrzo sam operisana i nakon PH nalaza moji su odahnuli. Radilo se o fibroadenomu, dakle dobroćudnom tumoru. A ja kao šesnaestogodišnjakinja nisam ni bila svjesna da je moglo biti nešto mnogo gore. Međutum, nakon 2-3 godine fibrom se vratio, a zatim nakon par godina još jedan manji. Ja sam to redovno kontrolisala i išla na ultrazvuk. Doktori su rekli da nema potrebe za operacijom, samo držati pod kontrolom. I ja sam bila mirna sve do ljeta 2016. godine.

Tada sam primijetila neki bjeličast-sivkast iscjedak iz bradavice, no nisam odmah tome pridavala neki značaj. Formirala bi se mala krastica koja pri kupanju otpadne ali se ubrzo stvori nova. Kako se to ponavljalo ginekolog mi je preporučio da uradim bris, koji je pokazao neke promjene u ćelijama.

Upućena sam na Brest unit u KBZ.  Tadašnji doktor je rekao – ako i jeste nešto, na vrijeme si ali zasad ćemo samo pratiti. Mislila sam – ok, on zna šta govori, ipak je doktor, stručnjak. Kako se stanje nije mijenjalo odlučim da odem kod dr. Edine Balta, na KCUS, da čujem i drugo mišljenje. Ona je insistirala da mi se odmah radi biopsija, da se mora znati šta je tačno u pitanju.

Otišla sam svom doktoru s tim zahtjevom za biopsiju, koju je odobrio i uradio početkom aprila 2017.godine. Nakon mjesec dana mučnog čekanja, dolazi nejasan PH nalaz u kome se kaže da odstranjeno tkivo treba na dalju analizu.  Ja sam mislila da sam se izvukla, da je to samo nešto rutinski još. Doktor me nije upozorio da druga analiza ipak može  pokazati da se radi o raku. Stoga nisam ni žurila sa slanjem nalaza u Sarajevo. I tako sam u toj nekoj bezbrižnosti provela cijelo ljeto. Tek krajem augusta saznajem da je nalaz stigao još u julu (što je bilo veoma brzo kad uzmem u obzir da sam prvi nalaz čekala mjesec dana) ali zbog besmislene politike da pacijent sam mora zvati za nalaze, niko mi nije javio. A svaki dan se broji kod takve bolesti.

Dijagnoza i liječenje

28. augusta, par dana pred Bajram, više onako iz neke obaveze da podignem nalaz, odem u KB Zenica. Bez ikakvog straha ulazim kod doktora (drugog) koji mi, pogledavši moje nalaze, saopćava da imam rak. Gledala sam ga u šoku i nevjerici misleći da je on tu nešto pobrkao, sve dok nisam pogledala svoje ime na nalazu. Da, tu je pisalo: Lobularni karcinom dojke gradus ll.

U tom momentu svijet se okrenuo naopačke. Ali uspjela sam se pribrati i reći – Dobro, doktore, šta sad, šta dalje?

I tu počinje noćna mora. Doktor je smatrao da se trebam pod hitno operisati jer je proteklo mnogo vremena između biopsije i dolaska do nalaza, te se u međuvremenu karcinom mogao proširiti – pošto se po tome prčkalo – kaže doktor.

Predložio je mastektomiju i vađenje limfnih čvorova iz pazušne jame. Poslije toga kemoterapije i zračenje.

Rekla sam sebi – dobro, idem u borbu, nema mjesta kukanju i samosažaljenju. Međutim, veoma je teško bilo reći tu vijest roditeljima, djeci i prijateljima. Ali i to sam uspjela da im saopćim sa velikom dozom smirenosti i bezbrižnosti. A unutra? Unutra raspad sistema. Ne možeš da se ne pitaš zašto meni? Zašto sad? Gdje sam griješila pa sam dobila rak? Šta ce biti sa djecom? Hoću li dočekati da odrastu, završe škole, osnuju svoje porodice? Pa tek mi je 37 godina. Taman smo nešto ostvarili, lijepo živimo.

Ipak jedinu utjehu sam našla u tome da je to Božija odredba, da me nije moglo mimoići. Samo On zna zašto to iskustvo/iskušenje moram proći, zašto je to dobro po mene.

Najveća podrška

Nakon operacije slijedilo je 6 ciklusa kemoterapija. To stanje vam nije moguće adekvatno opisati. Ko nije prošao ne može ni da zamisli kakva je to muka za tijelo, a posljedično i za psihu. Da ne idem u detalje, ali bilo je momenata kada čovjek pomisli – pa dosta je više, ne mogu više, daj samo da prestane već jednom. Eh, u takvim trenucima vam je važno kaga imate uz sebe, kakvu podršku najbližih i prijatelja. Potrebno je da vas neko ohrabri, podstakne, podigne i fizički i psihički. Ja sam imala sreću da imam uz sebe muža koji nije ni najmanje sumnjao u pozitivan ishod. Sve je prošao sa mnom, ako ja nisam mogla spavati i on je uz mene bio budan, ako nisam mogla jesti, tražio bi šta mi odgovara. Ni u jednom momentu nije pokazao da mu smeta što nemam kosu ili što na mjestu grudi imam veliki ožiljak.

Još jedna osoba koju posebno moram izdvojiti i zahvaliti joj se je moja mama. Nije sjela sa mnom i plakala zbog mog stanja vec me dizala pa i zaružila ako se raspekmezim. Mama je srijedom (tad sam primala terapije) poslije posla sjedala u autobus u Sanskom Mostu i dolazila da bude sa mnom do nedjelje. Preuzimala bi kuću na sebe i bila neko kome se nisam mogla opirati, kad nešto nisam htjela pojesti, popiti ili ustati. Hvala mama za žrtvu koju nikad neću moći vratiti. Ovdje se želim još zahvaliti i muževim roditeljima te svojoj Harisi na njihovoj nesebičnoj i velikodušnoj podršci i pomoći. Također, hvala prijateljima koji su mi donosili hranu, nasmijavali me, slušali, razbijali monotoniju bolesničkih dana, vozili me na zračenje, injekcije i kontrole.

Bilo je to teških 6 mjeseci, ali bilo bi još teže da nisam imala takve  ljude  u svom okruženju.

Kada sam bila na prvom onkološkom konziliju doktorica mi je rekla da joj niko tako pozitivan i hrabar nije ušao ali je izrazila i bojazan da ću se na kraju slomiti, što se i desilo. Nakon svega, valjda su strah, grč, pretrpljena trauma i kombinacija hormonske terapije doveli do toga da ipak zatražim i stručnu pomoć neuropsohijatra. To se pokazalo veoma korisno i pozitivno za mene.

Izlječenje

Prošlo je 5 godina. Još uvijek sam na hormonskoj terapiji i osim nekih manjih problema prilično sam dobro i dobro se osjećam hvala Bogu. Cijenim život više,  svaku sitnicu, od zrake sunca do cvrkuta ptica. Svaki trenutak sa voljenim i dragim osobama.

Ono što hoću da poručim svima je slijedeće:

Bolest ne bira godine, počnite se još kao djevojke pregledavati. Rana dijagnoza je najbolji lijek. Nije sramota imati rak, nije prelazan i nije “ono najgore”, kako naš narod voli reći. To je kao da odmah  tu osobu otpišete iz živih. Tražite i drugo mišljenje i insistirajte na pregledima. Samo se vi za sebe možete najbolje izboriti. Drugi neće.